Diskografia
Texty
Akordy
O Prljave
Fotogaléria
Zvonenia
Archív
Linky
E-mail

Archív

Jasenko Houra

Sa Hourom poslije koncerta 2000

http://www.hkr.ch/archives/houra.htm

HKR objavljuje ekskluzivni Božični razgovor sa vođom, gitaristom i autorom popularne rock grupe Prljavo Kazalište, Jasenkom Hourom, koji je izjavio: "Imamo jednu nevjerovatno dobru etno scenu za koju mislim da bi mogla čak napraviti nešto i vani."

Razgovarao: ZORAN KNEŽEVIĆ

HKR je razgovarao sa Jasenkom Hourom nakon tradicionalnog Božičnog koncerta u Dietikonu. Bilo je ludo i nezaboravno, mnogo dima, znoja i tekućine, osmijeha i ljubavnih želja. Ovaj intervju smo ustupili Hrvatskoj uniji mladih Baden/Zürich za njihov povremenik LIST, no to nije razlog uskratiti ga virtualnim funovima.

HKR: Kako ti se svidio večerašnji koncert, koji su tvoji dojmovi?
HOURA: Prije svega želim se zahvaliti našim kolegama od Bijele Tame, preko Doris Dragović do Đibe... Ovo je bila jedna prijateljska večer, baš mi je bilo drago odraditi ovaj koncert sa našim najdražim kolegama s kojima inače stvarno dosta surađujemo i koji su nam nekako najbliži. Sve pohvale organizaciji koja je bila na nivou velikih koncerata: dvorana, razglas, svjetlo. Drago mi je da smo uspijeli napraviti jedan tradicionalni Božični koncert, jedino mi je malo žao što smo malo kasnije počeli svirati i s druge strane što nismo mogli svirati ploču koja je praktično izašla jučer u dućanima u Hrvatskoj. Tako nismo s albuma "Dani ponosa i slave" odsvirali nijednu novu pjesmu jer smo bili ograničeni i vremenom i činjenicom da publika još ne poznaje novi materijal. No vrtit će se one, pa ćemo ih svirati sljedeći puta kad dođemo...

HKR: Zbog čega je album "Dani ponosa i slave", oko kojeg se podigla velika prašina, rasprodan u Zagrebu već u roku od dva sata?
HOURA: Ma problem je bio kod same distribucije... ja znam da je odmah bila navala. Kazalište ima, da tako velim, nekakvu odanu publiku koja uvijek čeka što će biti i naravno da onog dana kad su saznali da će CD stići u dućane, oni su ga istog trenutka probali nabaviti. Puno je generacija odraslo s Kazalištem i novi će (smije se) vjerovatno odrasti. Neki su se poženili, Bog te pita kolike su nas niti držale, tako da to nije ništa čudno. Da i ne sviram, u Kazalištu, vjeruj mi ja bi' to isto napravio, jer kod nas se uvijek čeka nešto novo u kvartu, bar priča, čeka da vidi što će Kazalište reći, napraviti ovaj puta. To je svojevrsna napetost "što će biti na novoj ploči?" Sebi sam postavljao pitanje: "Jel' to toliko važno što će biti?"

HKR: Reci nam koji je to osjećaj kad čovjek svira pred 250 tisuća ljudi kao onda u Zagrebu, na trgu Bana Jelačića. Prljavci su postigli sve što se u Hrvatskoj postići može... Kako dalje?
HOURA: Činjenica je da smo mi Trg punili jedan puta u nevjerovatnim količinama, ne možemo uopće ni izreći cifru. Za prošlu novu godinu smo bili opet vrlo blizu te cifre, makar smo po hladnom vremenu svirali. Jedan put smo radili na Dolcu gdje je isto bila gužva, pretpostavlja se da se tu motalo i pokušavalo ući sigurno između pedeset i sto tisuća ljudi koji su htjeli vidjeti taj Božični koncert. Imali smo prošlo ljeto u Mostaru nezamislivih trideset tisuća, imali smo nezamislivih dvadeset tisuća za Vinkovce, kad se zna da je to populacija jednog grada... Ali što možeš napraviti? Pa to je pitanje koje u košarci postavljaju Michaelu Jordanu. Što još? Svaki put se ponovo hoćeš dokazati, dok imaš tu strast da se dokažeš, znaš ono: "Ne možeš napraviti jednu radio emisiju dobro..." (smijeh)

HKR: Adrenalin?
HOURA: Da, i to je... To je naprosto to što vuče, dok je band taj koji vuče, dok je Mladen raspoložen, dok su svi oni band, band onda apsolutno funkcionira. A onda možeš napraviti neke druge stvari u životu, to znači možeš poboljšati kvalitete, otići dalje sa razglasom. Mi se moramo pomiriti s činjenicom da je rock'n'roll ipak za bogata društva. Naše društvo momentalno prolazi jednu ekonomsku krizu. U Hrvatskoj je stvarno pitanje spašavanja rock scene. Na sve moguće načine pokušavamo zatvoriti financijsku konstrukciju koncerata. Tako da nam mlada publika uopće može doći na koncerte, jer im je karta užasno skupa. Mi izvodimo filmske trikove i crnu magiju, da održimo turneju; da mlada generacija ne gleda samo grupe u klubovima nego da ih gleda i u športskim dvoranama.

HKR: Da ih gleda uživo?!
HOURA: Da, da apsolutno, da ih gleda uživo. Ali sad je došlo to vrijeme i svi sviraju uživo, rijetko i čujem da netko svira na playback. Mislim da je to vrijeme prošlo.

HKR: Hrvatski kulturni radio pozdravlja ovu pojavu, mislim da je prestalo graničiti sa ukusom ono što se zadnjih par godina događalo na našoj glazbenoj i klupskoj sceni, no imam osjećaj da se sve ponovo probudilo, rock se vratio u klubove. Možeš li nam opisati ukratko tvoje dojmove o našoj domaćoj sceni?
HOURA: Uz samu etiketu "Crno bijeli svijet" mi imamo i studio u našem vlasništvu. Naš princip je da kao kuća uzimamo sve nove bandove i dajemo im šansu da snimaju demo tapeove, tak' da sve ono što svira po Hrvatskoj, praktično znam, čujem ili vidim. Imamo jednu nevjerovatno dobru etno scenu, za koju mislim da bi mogla čak napraviti nešto i vani. Imamo jednu vrlo dobru rap scenu, toliko iznenađujuću da sam ja bio stvarno šokiran kad sam čuo kako ljudi rade. Stoga sam ih i uzeo na ploču "Dani ponosa i slave" da s njima surađujem, da ih čujem, jer to su naši klinci iz kvarta. Mislim da se rodio iza ove starije generacije pjevača jedan mladi pjevač koji je momentalno u grupi koja se zove Libido, koji je po meni najveće grlo koje se rodilo na našem terenu. Nikada nisam čuo boljeg pjevača u životu.
Ima puno ohrabrujućih stvari. Naravno da diskoteke imaju svoje profile i možda smo neki puta nepravedni i preoštri prema playbacku. Postoje diskoteke koje naprosto ne mogu imati velike grupe, u kojima su bine male a moraju imati program i naprosto njih zadovoljavaju onda grupe koje to rade.
Moramo biti prema njima malo blaži, prema tim manjim klubovima, nekakvim kafićima u kojima oni savršeno funkcioniraju. Publika je takva da će uvijek tražiti znaš ono pravo. To ti je kao razlika između malog nogometa kojeg mi igramo i profesionalizma kad igraju na velikoj travi, znaš ono... dečki kad pucaju. Publika će uvijek htjeti puno svjetla, uvijek će htjeti više. To osjećaš pogotovo ovdje kad dođemo vani, a momentalno je i u Zagrebu takva situacija. Poslije Rolling Stonesa, Led Zepellina, Joe Cockera u dva ili tri mjeseca, nema više švercanja, znaš ono - nešto na sitno, to ne prolazi, više nema takve priče.

HKR: To je dobro za konkurenciju, dobro je za nas, dobro je za sve.
HOURA: To je našoj sceni stvarno nedostajalo, imali smo bolje medije, bolje novinarstvo, bolje kritičare koji su putovali po svijetu i znali što se događa. Naša scena je ostala relativno zatvorena i nije izlazila van. To je automatski getoiziranje, to nije dobro i ako ne vidiš što se zbiva, ne možeš se usporediti s drugim. Zbog toga je i naša intencija bila, kad je Mel Gaylor iz Simple Mindsa radio sa nama, pa i sada kad je radila s nama producentica koja je radila Robi Willijamsa i Skunk Anasis, dakle nekakvu dosta različitu glazbu, da idemo vani, da tamo produciramo i sviramo. Znači da snimamo i da bi' imali nekakve kriterije, inače ćemo se ugušiti u vlastitom zadovoljstvu.

HKR: Nakon uspješne karijere i godina provedenih na velikim pozornicama mnogi veliki rockeri, zažele se klupske svirke. Postoji li mogućnost da Prljavce vidimo ponovo u klupskom izdanju?
HOURA: Pa znaš što? Klupska svirka je nekakav osjećaj kojeg sam ja prošao od kad sam počeo sa bandom. Prošao sam ne samo klupsku svirku nego sam prošao i svirku u garaži, pa potom klubove, one najmanje, pa dvorane bez publike. Prijelaz iz klubova u dvorane ovog kapaciteta (večerašnjeg op. a.), već oko tisuću i pol ljudi, već zahtijeva jedan show. To je već dva sata koncentracije. Da održiš ljude u ritmu dva sata, to nije nimalo lako. A pogotovo kad ideš malo dalje, kad osjetiš ispod sebe huk... ja vjerujem da većina mojih kolega želi ići prema najvećima, vjerovatno prema Rolling Stonesima (smije se), da bude ispod njih što više ljudi... Klupskih svirki odsvirao sam jako puno u životu i odsviramo ih mi i dandanas po Njemačkoj. Neki puta zaželiš se, ali naprosto mi smo band koji je već izrastao za veliku pozornicu. Kad nemamo mjesta, znaš ono da je to Trg, sav sam nervozan, ne znam što se događa, k'o lav u kavezu otprilike.

HKR: Znači Prljavo kazalište juri punom parom u Novu godinu, Novo tisućljeće, nadam se da ćemo se još mnogo puta sresti u Švicarskoj ili u Hrvatskoj. Za kraj ovog intervjua zamolio bih te da me dopuniš ili da nešto poručiš našim slušateljima.
HOURA: Evo za kraj: Stvarno je bila jedna krasna večer, ono što sam ti rekao i na početku. Zahvalio bih se još jednom organizatoru, to znači čovjeku koji to radi već puno godina i to s puno, puno ljubavi, i koji je konačno uspio to napraviti tradicijom. Ja vjerujem da ćemo mi i iduće godine na ovom koncertu svirati a možda ćemo se pojaviti još i prije ovdje u Švicarskoj i promovitrati album "Dani ponosa i slave". Dakle zahvalio bih se gospodinu Harašiću kao organizatoru, zahvalio bih se još jednom svim kolegama, a svim slušateljima mogu reći: Slušajte što je više moguće Hrvatski kulturni radio. Ja ću si potražiti HKR, ako vas negdje nekad ulovim na nekoj frekvenciji i bit će mi drago da vas čujem. Slušajte puno dobrog radija - to je najbolje!

HKR: Sretan Božić tebi i bandu. Puno uspjeha u daljnem radu!
HOURA: Hvala još jednom. Želimo svim slušateljima lijepe blagdane - a blagdani su uvijek vrijeme kad se stvarno civilizacijski druži, to je jedino vrijeme kad su ljudi ipak dobri. Oni se trude bar jedan dan da su dobri i zbog toga su mi ti dani, Božić i Badnja večer nekakav moj ideal života.